image1

Grad na Dunavu

Prije tridesetak i više godina, kada bi nekog slučajnog prolaznika upitali koje su mu asocijacije na spomen grada Vukovara, odgovor bi vjerojatno bio – dvorac Eltz, Vuka, Dunav, mjesto rođenja Lavoslava Ružičke…Danas, kada nekog prolaznika zaustavite i upitate ga isto pitanje (možda čak istog prolaznika), odgovor sigurno neće biti isti. Danas je Vukovar simbol slobode Hrvatske, mjesto na kojem je Hrvatska ranih devedesetih iskrvarila, a grad je porušen i stanovništvo ubijeno, opljačkano, silovano, iseljeno….Vukovarske rane i danas nisu zacijeljele, one i danas peku, bole i zbog njih ne mogu mirno spavati ljudi koji vuku traume iz ratnog razdoblja.

Vukovar je napadnut u pokušaju ostvarivanja velikosrpske politike koja je u srpskom stanovništvu budila osjećaj panike i ugroženosti od ponovljene situacije iz Drugog svjetskog rata, o ponovnom uzdizanju ustaštva i uspostavljanju nove Nezavisne Države Hrvatske. Pripadnici srpskog naroda u Vukovaru 1991. godine bili su na vodećim pozicijama – gradonačelnik, u bankama, u poštama, na radiju, u tvornici obuće Borovo.

Sve je počelo masakrom koji su počinili četnici nad dvanaestoricom policajaca koji su pokušavali osloboditi zarobljene kolege u Borovu Selu. U sela u vukovarskoj okolici pristizali su brojni četnički odredi, a uskoro su otpočeli i napadi udruženih četnika, teritorijalaca i JNA. Krajem kolovoza u Vukovar su pristigli zapovjednici Mile Dedaković – Jastreb i Branko Borković – Mladi Jastreb koji su se postavili na čelo obrane grada, a djelovali su s drugim zapovjednicima raspoređenim po bojišnicama. Vukovar se našao u potpunom okruženju 1. listopada, padom Marinaca.

16. listopada u borbama su poginula dvojica zapovjednika – Blago Zadro na Groblju tenkova tj. Trpinjskoj cesti i Alfred Hill, zapovjednik Vojne policije, dok je 2. listopada poginuo Petar Kačić – Bojler.

Međutim, kako je vrijeme odmicalo, grad je sve teže opskrbljivan. Svakim danom sve je više ljudi ranjavano. U potpunom okruženju, 18. studenoga, vukovarski su se branitelji predali.

Nakon predaje grada sklopljen je dogovor da će se bolnica neutralizirati i da u nju mogu ući samo predstavnici Crvenoga križa. Međutim, dogovor nije poštovan. U bolnicu su ušli predstavnici JNA s četničkim postrojbama Dušana Silnog, Belim orlovima, šešeljevcima i arkanovcima. Na čelu im je bio major Veselin Šljivančanin koji je okupio bolničko osoblje u gipsaoni gdje im je održao govor, a za to vrijeme počeli su izvlačiti ranjenike iz bolnice i razvrstavati ih. Najprije je izvedeno 25 HOS-ovaca koji su bili teško ranjeni. Ubili su ih ili u krugu bolnice ili u podrumu. Jučerašnje srpske kolege bolničari sada su došli u četničkim odorama i odavali ljude koji su odvođeni. JNA i četnici, uključujući i samog Šljivančanina dolazili su s popisom i odvodili ljude. Očito je da je u Vukovaru djelovala peta kolona koja je jedan od razloga pada grada i koja je napokon dočekala svoje „oslobodioce“. „Oslobodioci“ su promijenili latinične nazive u ćirilične, popljačkali vrijednosti i ostavili grad u ruševinama sve do mirne reintegracije 1998. godine.

Ranjenici su odvedeni iz bolnice 20. studenoga 1991. godine. Prethodno su odvojeni muškarci od žena i potrpani su u autobuse. Skrenuli su s dogovorene rute i odvedeni su poljskim putem na Ovčaru gdje su premlaćivani, gdje su se četnici na njima iživljavali. Oni svjedoče o zločinima koji su provođeni na ranjenicima. Tada je pretučen Jean-Michael Nicollier koji je bio francuski dragovoljac, Siniša Glavašević i Branko Polovina, djelatnici Radio Vukovara. Ubijen je Glavašević, Ciceron hrvatskog radijskog voditeljstva koji je tijekom okupacije cijelo vrijeme bodrio branitelje i pozivao ostatak Hrvatske u pomoć.

Dio osoblja iz bolnice također je odveden na Ovčaru. Najmlađa žrtva bio je sin zapovjednika Petra Kačića, Igor Kačić, koji je imao 16 godina. Ubijena je i Ružica Markobašić, u šestom mjesecu trudnoće, žena hrvatskog branitelja Davora Markobašića. Najstarija osoba imala je 72 godine.

Jovan Dulović, srpski novinar, donosi Krvavu priču u srbijanskom novinama „Vreme“ od 20. studenoga 1995. godine (prema bilješkama od 21. studenoga 1991. godine). Navodi kako su se četnici hvalili masovnim streljanjima zarobljenih Hrvata i ranjenika iz vukovarske bolnice na Ovčari i Petrovoj gori. „Jedna od izvršiteljica bila je Dragica Daca iz Novog Sada koja je zabrinuta jer se izvršitelji okolo hvale ubojstvima. Tijela pobijenih zatrpao je buldožer, a ubojice su prethodno opljačkale žrtve (…) i Šljivančanin je ubio nekoliko zarobljenika kako bi vidio kako mu radi novi pištolj (…) kapetan Miroslav Radić i ostali zapovjednici složili su se s time da je zarobljenike trebalo ubiti diskretnije.“

Osim Ovčare, ljudi su odvođeni i na Velepromet koji je pretvoren u logor koji je funkcionirao do 1992. godine. To je bila manja Ovčara. Dio ljudi odveden je u logore u Srbiju u kojima je ubijeno 300 ljudi.

Dio žena zarobili su i silovali te i danas imaju trajne posljedice od tih trauma. Dio silovanih i istraumatiziranih žena objavio je svoju priču u knjizi Sunčica koja obuhvaća 14 svjedočanstava silovanih žena i jednog muškarca prikazanih kao vukovarski križni put. Nažalost, neki od zločinaca, njihovih nekadašnjih susjeda ili poznanika i danas hodaju Vukovarom i prijete ženama koje su obeščastili. Oni koji su nekoć uništavali njihova ognjišta i danas mirno hodaju ulicama tog istogagrada kojemu su kidali dušu, a glavni zapovjednik major Šljivančanin šeretski se smješka u intervjuima koje daje sa slobode, ranije pušten iz zatvora zbog dobroga vladanja, a nekadašnji dobrovoljac u opsadi Vukovara, Tomislav Nikolić, sadašnji je predsjednik Republike Srbije.

Cilj ovog članka nije bio demonizirati srpski narod. Dapače, treba istaknuti kako je dio domaćih Srba sudjelovao u obrani Vukovara i ostatka Hrvatske, a dio vojnika koji je pristigao iz Srbije bio je prisilno mobiliziran. I sam Branko Polovina bio je srpske nacionalnosti.

Stanovnici Vukovara danas se bune protiv uvođenja ćirilice u vukovarsku općinu jer ih podsjeća na bolna vremena, a rane još nisu zacijeljele. Kao argumente, navode da se broj srpskog stanovništva prema popisu stanovništva iz 2011. godine (9.654 stanovnika tj. 34,87 % stanovnika grada Vukovara) ne podudara s realnim stanjem. No, prema zakonu Republike Hrvatske koji je donijela koalicijska vlada HDZ-a i stranaka nacionalnih manjina, ako je udio neke manjine u ukupnom broju stanovnika 33%, trebaju se uvesti natpisi ustanova na tom jeziku. Danas se taj isti HDZ na čelu s drugim predsjednikom, protivi uvođenju ćirilice. U Vukovaru nije ništa poduzeto da bi se pridonijelo poboljšanju suživota hrvatskog i srpskog stanovništva. Naprotiv, u nekim školama djeca su odvojena u razredu po nacionalnosti te imaju posebne profesore, što sigurno ne pridonosi suživotu. Sve dok se nešto ne poduzme po tom pitanju i dalje će se voditi bitke protiv pisma koje se pretvorilo u nešto što nikako nije smjelo postati, simbol agresije na Hrvatsku.

autorica: Anamarija Bašić

© 2019.  Udruga studenata povijesti "Toma Arhiđakon" - ISHA Split. Sva prava pridržana.                  Webmaster: Martina Bašić, mag.ing.comp.