image1

Škabrnja 1991.

Nacionalni dan sjećanja na žrtvu Vukovara, najistaknutijeg i najsnažnijeg simbola Domovinskog rata, grada koji je pao u velikosrpske ruke 18. studenog 1991. godine, ujedno je dan sjećanja na sve žrtve stradale u obrani od velikosrpske agresije. Istog dana kad je pao taj istočnoslavonski grad nakon čega su četničke postrojbe razulareno prolazile razorenim vukovarskim ulicama i pjevale grozomorne stihove „Slobodane šalji nam salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate“, događao se još jedan veliki zločin u sjevernodalmatinskom selu Škabrnji.

Škabrnja je smještena u zaleđu grada Zadra, u središtu Ravnih Kotara, a samo je 20 km udaljena od Benkovca koji se nalazio u sklopu srpske paradržave. U njezinoj blizini nalazila su se brojna sela naseljena pobunjenim srpskim stanovništvom poput Zemunika Gornjeg, Donjih Biljana, Trljuga i Veljana. Kao mjesto s gotovo stopostotnim hrvatskim stanovništvom, još od ljeta 1990. godine, dakle, od početka oružane srpske pobune u Hrvatskoj, zabilježeno je pogoršanje odnosa mještana Škabrnje sa srpskim stanovništvom u navedenim susjednim selima koji su postavljali barikade i podmetali požare u zaseocima Škabrnje. Takav razvoj događanja i strah od daljnjih napada doveli su do odluke 13 mladića iz Škabrnje za sudjelovanje u tečaju Prvi hrvatski redarstvenik u Zagrebu čiji su pripadnici sudjelovali u pokušajima suzbijanja srpske pobune.

Od sredine rujna 1991. godine Škabrnja je napadana, prilikom čega se nalazila u poluokruženju, a pokazalo se da je, sa selom Nadinom smještenim jugoistočno od Škabrnje, također s većinskim hrvatskim stanovništvom, tvorila dio važne geostrateške točke za osvajanje Zadra čije bi zauzimanje presjeklo Hrvatsku na dva dijela. Napadi na Škabrnju stizali su od strane JNA i srpskih paravojnih postrojbi uglavnom iz okolnih sela naseljenih srpskim stanovništvom. Najžešći napadi uslijedili su 18. i 19. studenog u kojima je sudjelovalo 28 tenkova i borbenih vozila, a treba napomenuti i da su prilikom napada na Škabrnju korištene zabranjene kazetne bombe. Tijekom ta dva dana u Škabrnji je ubijeno najmanje 39 civila, a 14 branitelja je ili poginulo ili ubijeno u zarobljeništvu, dok je tijekom cijelog Domovinskog rata u Škabrnji stradalo ukupno 86 civila i branitelja.

S obzirom na podudarnost dana okupacije i stradanja, ali i nesrazmjeran odnos snaga, mogli bismo Škabrnju usporediti s Vukovarom. Tamošnji branitelji su se u poluokruženju s nedostatkom naoružanja odupirali navali nadmoćne agresorske vojske i paravojnih postrojbi, istovremeno štiteći civile. Civili Škabrnje dijelili su sudbinu brojnih drugih civila u ratom zahvaćenim područjima diljem Hrvatske pa tako i vukovarskih civila koji su kroz proteklih dvadesetak godina češće spominjani od civilnih žrtava Škabrnje. Brojna tijela ubijenih mještana Škabrnje izmasakrirana su do neprepoznatljivosti, a kao posebno okrutno nedvojbeno se izdvaja ubojstvo Kate Rogić i Luke Bilavera (95) koje su, nakon što su ih ubili, pregazili tenkovima.

Škabrnja je, upravo kao i Vukovar, još uvijek živa rana jer se posljedice rata nažalost osjećaju na svjedocima ratne tragedije čiji su članovi obitelji stradali, ali i na novim generacijama koje su se rađale i odrastale u vrijeme rata i koje možda trpe neizravne posljedice rata. Sjećanja na Škabrnju u vrijeme približavanja tog 18. studenog još su teža s obzirom na to da dio zločinaca odgovornih za počinjene ratne zločine nije kažnjen, kao što je slučaj i s Vukovarom. Sudbinu Škabrnje iskusili su i brojni drugi dijelovi Hrvatske. Ratni zločini počinjeni u Škabrnji i susjednom Nadinu predstavljaju samo dio zločina nad civilima počinjenih u ostalim dijelovima Hrvatske u ime velikosrpske ideje, a na prostoru sjeverne i srednje Dalmacije teško da se može naći primjer mjesta ili grada koji je doživio težu sudbinu.

autorica: Andrijana Perković Paloš

 

SUZA

Utihnula su polja,

utihnule ravnice.

Sve je postalo tiho.

Na polju usred

šarenog cvijeća

kao dijete nevin

jedan cvijetak.

Na licu, na nosiću

svjetluca kap

jutarnje rose.

Sunce ga

svojim zrakama grli,

leptiri mali

oko njega se igraju.

Odjednom,

zemlja se tresti poče,

tamni oblaci sakrili su sunce

i nebo je zaplakalo.

Teške gusjenice tenkova

prošle su

i sve sa zemljom sravnile.

Na blatnom polju,

kao siroče,

gle, još se vidi

onaj cvijetak mali.

Nestade svo šareno cvijeće

i leptiri su bijele

halje obukli.

A na licu, na nosiću onome

ostala je

suza.

pjesma „Suza“ iz zbirke pjesama „Zajedno kroz sjećanja

Katarina Pavičić

Katarina Pavičić rođena je u Škabrnji 12. prosinca 1989. godine. U Škabrnji je živjela sve do kobnog 18. studenog 1991. godine kada su joj srbočetnici ubili oca, baku, oba djeda i maminog djeda, a ona biva zarobljena i protjerana iz svog doma s majkom i sestrom.

Nakon zarobljavanja prolazi prognanički put od Kukljice, Zadra, Rijeke, Ljubljane, Münchena, Züricha, te Ludwigshafena koji završava u Zadru, gdje dolazi u ožujku 1992. godine i ostaje cijeli rat.

U Zadru je živjela i poslije rata, gdje je završila osnovnu i srednju školu te se s osamnaest godina vraća živjeti u Škabrnju. Nakon završene srednje škole odlazi u Split i studira na Filozofskom fakultetu na Odsjeku za učiteljski studij. Pisati počinje sa sedamnaest godina i sve dosad napisane pjesme objavljene su u ovoj zbirci.

Zbirka pjesama „Zajedno kroz sjećanja, Zadar 2011.

© 2019.  Udruga studenata povijesti "Toma Arhiđakon" - ISHA Split. Sva prava pridržana.                  Webmaster: Martina Bašić, mag.ing.comp.