image1

Sjećanje na Vukovar 1991. godine

Stvaranje hrvatske države i njezina obrana u Domovinskom ratu dio su novije hrvatske povijesti koje smo na izravan ili neizravan način svjedoci. Razmjerno blisko razdoblje obilježeno ratnim razaranjima i svakodnevnim ljudskim tragedijama ostavili su vidljive tragove na kolektivnoj, odnosno nacionalnoj, i individualnoj razini. Ti tragovi, koji prožimaju svakodnevicu ljudi koji su proživjeli ratne strahote, posebno su vidljivi prilikom obilježavanja istaknutih datuma. Jedan od takvih datuma je 18. studenog – dan pada Vukovara koji je doveo do stravičnih posljedica. Iz vukovarske bolnice odvedeno je i ubijeno najmanje 266 osoba, a radilo se o ranjenim civilima, bolničkom osoblju i braniteljima. Od toga je 200 osoba ubijeno na farmi Ovčari blizu grada i bačeno u jamu, određeni broj ljudi odveden je u srpske koncentracijske logore, a nekima se zameo svaki trag.

Velikosrpska agresija na Hrvatsku dovela je do postizanja složnosti hrvatskih građana i želje za obranom zemlje, bez obzira na njihova politička opredjeljenja. To razdoblje poznato je i po uspostavi jedinstva hrvatske političke scene uobličene u stvaranju višestranačke Vlade demokratskog jedinstva, često nazivane Vladom nacionalnog spasa i Ratnom vladom, budući da je za vrijeme njezinog mandata izvršena agresija na Republiku Hrvatsku. Kulminaciju te agresije, nedvojbeno, predstavlja pad Vukovara. Obrana i pad Vukovara prožeti su, međutim, raznim kontroverzama, osobito poduprti medijskim putem. Na području hrvatske historiografije ta je tematika zastupljena prvenstveno u radovima povjesničara Ante Nazora i Davora Marijana. Služeći se arhivskom građom oni su otvorili složenu temu obrane i pada Vukovara, pokušavajući na znanstveno utemeljen način sagledati cjelokupnu političko-vojnu situaciju u koju su bili uronjeni Hrvatska i Vukovar 1991. godine. Od brojnog memoarskog gradiva, pak, možemo izdvojiti ratnu kroniku novinarke Radija Vukovar Alenke Mirković Glasom protiv topova.

U nacionalnoj svijesti Vukovar se smatra Gradom-herojem i obilježje je jednog burnog i dramatičnog razdoblja. On je sinonim obrane Hrvatske od agresije. Cijeli taj grad, stoga, a ne samo mjesta poput Vodotornja, Memorijalnog groblja ili Spomen-doma Ovčare, predstavlja mjesto sjećanja. Napad, obrana i pad Vukovara odvijali su se usporedno s napadima i obranom brojnih drugih gradova u Hrvatskoj i tekli su u izrazito teškim uvjetima. Naime, u početku ratnih sukoba organizirane obrane, jedinstvene hijerarhije i profesionalnog vojnog kadra na hrvatskoj strani nije bilo, a Hrvatska se usto suočavala s nedostatkom naoružanja i s neusporedivo jačim agresorom – Srbijom, Crnom Gorom, JNA i srpskim pobunjenicima. Istovremeno je gotovo trećina hrvatskog teritorija bila okupirana. U razdoblju sveobuhvatnog napada na Hrvatsku Vukovar je bio samo jedan u redu gradova koji su kontinuirano napadani, a koji je nakon tri mjeseca otpora podlegao opsadi. Zbog toga je nužno postaviti pitanje: zbog čega se upravo Vukovar izdvaja iz tog niza hrvatskih gradova koji su se također, uspješno ili bezuspješno, odupirali agresiji?

Nekoliko je razloga tome. Početkom agresije u Hrvatskoj je otvoreno nekoliko bojišta. Već prvim napadima istočno-slavonsko bojište, čijim je dijelom bio Vukovar, pokazalo se izrazito kritičnom točkom obrane. Geografski smještaj Vukovara bio je dosta osjetljiv zbog toga što ga je od granice sa Srbijom dijelila samo tanka linija Dunava. Osim fizičke blizine granici sa Srbijom, još jedna nepovoljnost za njegovu obranu je ravničarsko tlo na kojem brojnija vojska uvijek ima prednost. Važna je i činjenica da je to bio kraj s nacionalno mješovitim stanovništvom i da je značajan broj sela što su okruživali Vukovar bio naseljen uglavnom srpskim stanovništvom, odakle su stizali prvi napadi na grad. Od početka napada 25. kolovoza pa sve do samog kraja oko Vukovara se stezao obruč, u potpunosti ga okruživši i odvojivši od ostatka Hrvatske. Branilo ga je, u odnosu na neprijatelja, malobrojno i nedovoljno naoružano stanovništvo. Prema riječima Marija Tomasovića, predsjednika splitske Hvidre, omjer snaga vukovarskih branitelja i agresora bio je 1 naprama 15. Radi usporedbe, u prosjeku je omjer dviju sukobljenih strana 1 naprama 3. Unatoč predviđanjima tadašnjih vojnih stručnjaka da će se obrana održati najviše dva tjedna, vukovarski su branitelji ustrajno odolijevali neprijateljskim napadima punih osamdeset i sedam dana. Sama ta činjenica nepredviđenog i neočekivanog otpora u svijesti hrvatskih građana naznačila je mogućnost obrane cijele Hrvatske. Treba naglasiti da Vukovar u strateškom smislu obrane Hrvatske nije imao osobito važnu ulogu kao, npr. zapadno-slavonsko bojište s Novskom koje je svojim geostrateškim položajem otvaralo vrata prema Zagrebu ili, npr. Karlovac i Zadar čijim bi zauzimanjem Hrvatska bila teritorijalno ispresijecana na svojim ključnim dijelovima. Simbolično, odnosno psihološko značenje obrane Vukovara, međutim, doseglo je toliko visoku razinu, da se, u skladu sa sintagmama o hrvatskom Staljingradu, novom hrvatskom Sigetu i Gradu-heroju, sudbina cijele Hrvatske poistovjećivala sa sudbinom grada koji se nalazio pred padom. O tome svjedoče brojni tadašnji novinski natpisi od kojih je prednjačio osječki dnevnik Glas Slavonije. U razdoblju medijske opskrbljenosti najnovijim sadržajima i svakodnevnih izvještavanja s ratišta, u psihološkom smislu cijela je Hrvatska ratovala i sve oči u Hrvatskoj bile su uperene u Vukovar. Dosta govori i činjenica da zbog potresenosti hrvatske javnosti i općenito nepovoljnog odnosa snaga na ratištu vijest o padu Vukovara mediji nisu pustili u javnost čak 24 sata!

Uz branitelje, kako one iz Vukovara tako i one s brojnih drugih hrvatskih bojišta, bitka za Vukovar odvijala se u nazočnosti civila, građana Vukovara koji su tri mjeseca opsade proveli u skloništima i bolnici. Makar kratak i letimičan pogled na svakodnevicu ljudi koja se odvijala u podrumima iznad kojih se ratovalo ukazuje na neprekinut život grada u duhovnom smislu. Potrebno je naglasiti požrtvovnost i hrabrost izvjestitelja Radija Vukovar, predvođenih novinarom Sinišom Glavaševićem, autorom Priča iz Vukovara, književnog djela protkanog razmišljanjima o životu, smrti, ljubavi, mržnji i ratu. Ta zbirka priča rođena je upravo u jeku rata kad se ti pojmovi isprepleću na dublji, ekstremniji način i možda najviše dotiču ljudskih sudbina. Siniša Glavašević, kao još neka poznata imena Domovinskog rata, poput dvadesetpetogodišnjeg francuskog dobrovoljca Jeana-Michela Nicoliera, ubijen je na Ovčari.

Obilježavanje dana pada Vukovara, toliko značajnog za izravne i neizravne žrtve rata, građane ratnog Vukovara 1991. i ovog mirnodopskog 2013. godine, odvija se u svjetlu još uvijek nekažnjenih zločina. Ta se činjenica, nažalost, danas negativno odražava na suživot hrvatskog i srpskog stanovništva tog grada koji je, premda je pao u ruke agresora, u duhovnom i moralnom smislu ostao nepokoren. Puls živog grada koji se osjećao pod gradskim ruševinama kroz neprekidno razaranje i uništavanje vjerno je iznio Siniša Glavašević u svojoj Priči o gradu, dijelu navedene zbirke, riječima: „A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi“.

autorica: Andrijana Perković Paloš

© 2019.  Udruga studenata povijesti "Toma Arhiđakon" - ISHA Split. Sva prava pridržana.                  Webmaster: Martina Bašić, mag.ing.comp.